Dževad Kučukalić

Fotografija kreirana pomoću AI

Kao izrasli dječaci, u malom, turističko-banjskom mjestu, bili smo rejonski podijeljeni u nekoliko grupa, u čemu god da smo se igrali ili takmičili.

Prva je bila Crkvena raja, u kojoj su bili oni koji su stanovali u kućama ispod crkve, ili iz ulice kojom se iz centra mjesta išlo ka crkvi na brijegu. Drugu grupu činili su oni koji su živjeli na izlazu iz našeg malog mjesta prema Fojnici, Travniku i Zenici, te oko nove osnovne škole, partizanskog groblja, zadružnog saveza, džamije i njenog sokaka, prema Parževićima, a zvali smo ih jednostavno – Savez. Na suprotnoj strani od njih, vodio je put prema Sarajevu, a kako se zvala ulica, tako i grupa – Sarajevska. Tu je bila raja iz nezgrapne, ružne, postratovske, socijalističke i pretrpane višespratnice, poznate pod imenom „Koreja“, te oko hotela Dalmacija i raskršća za Kreševo. I još jednu rejonsku grupu, činila je raja naših školskih kolega koji su stanovali oko banje, lječilišta, vrela, nekadašnje osnovne škole, puta za brdoviti Palež iznad tek otvorenog doma zdravlja i Mandić vile, po kojoj su dobili i ime. Bilo je tu još i Centraša, koji su stanovali u samom centru, kraj glavne ulice ili oko nogometnog igrališta u Rakitama.

Kako je naša kuća bila blizu sarajevske raje u glavnoj ulici, a još i bliže, grupi crkvene raje, ja sam se, odrastajući, češće se družio sa potonjim. Kad nije bilo kupanja ljeti, ili loptanja, u ove hladnije jesenje, maglovite dane, okupljali smo se na proplanku Prijevori, ispod sela Borne, poviš vojnog garnizona.

Čulo se da je Branko, stariji od mene godinu-dvije, poručio da tu dođemo poslije podne i da ima za nas jedno iznenađenje!? Kad sam došao gore, prečicom na borinski proplanak, bilo je već desetak jarana i poznanika, te primjetih još neke iz drugih rejonskih grupa.

Ugledah Branka kako ide od gradskog groblja prema nama i čuh nečiji glas:

– Šta je, ne nosiš gitaru, ili šta drugo – je l’ to nema ništa od najavljenog iznenađenja?

– Ima, ima, ja sam od riječi.

Dok je odgovarao, raširi mantil sa debelom postavom i tad se ukaza neka puška.

– Je li prava? – pitao je Labud

– Jeste, ali vazdušna, ptičarka…!

– A ja mislio, da je možda „floberka“, mnogo opasnija.

Nastade trka, svi izuzev mene potrčaše da je razgledaju, te tražiše da isprobaju pušku, koju je donio Brano Dramat. Njegov mlađi brat Slaven izvadi iz kese kutiju u kojoj je bila mala, olovna municija kojom se gađalo na takmičenjima u male papirne mete sa iscrtanim krugovima. A neki su, viđao sam to u filmovima, gađali stakla komšijskih prozora, a mnogi su gađali i male vrapčiće, golubiće ili neke druge ptice u potkrovljima, na granama drveća ili na strujnim žicama i kablovima.

Nađoše drvo, ili je bila letva, od oko dva metra te nalijepiše karton, za koji je bila zataknuta papirna meta. Brano je svima koji nikad prije nisu vidjeli ovu pušku, a posebno nisu znali kako se s njom rukuje – „lomi na lakat“ i puni malim olovnim patronama – sve to po nekoliko puta, iznova objašnjavao i praktično pokazivao. Znatiželja je bila više nego velika – čekalo se u redu, da se iskoristi prilika da pune nove patrone, nišane i iste ispale. Kad bi jedan završio, sretan i zadovoljan, ponovo bi stao u red da ponovno ispali iz vazdušne puške, ptičarke.

– Dobro pazite, da se ko ne povrijedi!

Kad su se svi izredali, jedan od onih koji je iz nekoliko pokušaja ispalio više patrona, meni dobaci:

– Šta si se ukipio k’o drvena Marija, pa nećeš pušku ni da uzmeš u ruke?!

– Ne, ja neću…

– Moraš, kad su svi, moraš i ti!

– Ne, n e ć u… Idem kući, zima mi je.

– Šta, da ti nisi pacifista kakav, pa zato izbjegavaš oružje? Jer ovo je samo „opasno“ za papirnate mete – govoreći to, gurnu mi neočekivano vazdušnu pušku u ruke i čuh kako dobaci…- pazi, puna je!

Nesigurno, poluuplašeno sam je držao, i usmjerio prema nebu, a zatim spuštao prema Brani, koji je bio samo nekoliko metara od mene. Spuštajući je, k’o fol sam i nišanio prema njemu, a on se ljutnu i povika:

– Ne okreći je prema meni, sklanjaj to!

Da li me je neko – iz gomile male raje potapšao po ramenu da me ohrabri, da mi kaže da njemu sad dam pušku, ili me neko od onih koji su se ganjali iza leđa u strci, nenamjerno gurnuo – ni danas se ne mogu sjetiti. Znam da sam jako stisnuo pušku da ne ispadne, nesvjestan pri tome, u kobnim trenucima, čuo Branin bolni vrisak:

– Jao, pogodi me u oko!

***

Ne samo zbog protoka decenija, ja zaista ne znam šta je i kako poslije bilo.

Tada su se, oko Brane Dramata, odjednom svi zabrinuto okupili. I da sam htio i smio, nisam mogao prići vlasniku puške, a niti se sjećam ko mi ju je istrgnuo iz ruku.

Ko je javio njegovim roditeljima i ko ga je i kako odveo kolima kiseljačke hitne pomoći za Sarajevo, u glavnu bolnicu, ne znam; niti koliko je bio na liječenju i oporavku. Sa razumljivim strahom nisam ni smio, ni htio ići s njima crkvenim putem prema centru mjesta, a tu je uz put, na lijevoj strani ulice nalazila i kuća u kojoj su s roditeljima i sestrom živjeli i braća Dramati. Sjurio sam se, opet kraticom preko ceste ispod crkvenog gaja, uplašen, i uvukao kroz naš gaj niže, u kuću.

– Šta je to dijete, nisi dobar, je l’ se nešto tebi ili nekom drugom desilo?!

– Nije mama, nego su me cuke zaganjale, gore kod crkvenog dvorišta… – zadihano sam slagao majku.

– A šta ti si uopće radio, u ove sate gore?

***

Čudno, ne sjećam se jesam li koga pitao od njegove braće ili raje iz škole, šta je s njim, kako je. Samo mi kao kroz maglu ili ružan san, promicala njegova glava omotana bijelim zavojima i njegovo desno oko, pod flasterom. Moja mati, Tidža dobro se pazila na komšiluku sa Dramatima. Nakon tog nesretnog događaja, poslije otprilike četiri-pet sedmica, mati je srela Braninog oca, koji je radio u radnji, upravo na nekadašnjem placu ljetne bašte njenog oca Asmibega, koji mu je nova vlast oduzela još 8. aprila ’45, zauvijek.

– Kako si Ivo? Ti, žena, posebno sinovi i kćerka? – pitala ga je Tidža.

– Bogu hvala, svi smo sad dobro.

– A, djeca?

– Valjda ti je onaj mlađi sin rekao šta je bilo s Branom, pa ima sigurno više od mjesec dana.

– Ništa mi nije govorio, a šta se desilo Branku?

– Pa, baš ga je ovaj tvoj, iz puške ptičarke, vazdušne pogodio u kost kod arkade iznad desnog oka.

– Šta čujem, dragi Ivo?! Kukavna mu majka, gdje će na svog druga, komšiju, a i odakle mu ta ptičarka, puška?

– To je bila Branina, on je donio, i svi su pucali.

– Ali, dragi komšija, pa on očima ne može vidjeti nikakvo oružje!

– Dobro, Bogu hvala opet se sve završilo dobro, a da je koji milimetar pogodio niže, Brane bi ostao bez oka.

Istog dana, kad sam došao kući iz škole, mati mi i ljuta, a i sretna, što nije bilo težih posljedica reče:

– Da si mi dijete tada priznao, rekao istinu, šta se i kako dogodilo, sve bi bilo puno lakše.

– Nisam ti mama mogao još dolijevati ulje na vatru! Nisam znao gdje leži, a nit’ sam imao para da idem do Sarajeva, da ga posjetim u bolnici.

– Eh, da si mi bogdo rekao istinu…posudila bih od naše Remzija-hanume, ja bih šta uzela i otišla u posjetu, u Sarajevo, a boga mi i njegovima kući. Ovako…ode obraz, dijete moje, na komšiluku.

Kao kroz maglu se sjećam, da smo nas dvoje sa tepsijom tople slatke razvaruše otišli Dramatima u posjetu i neku vrstu zakašnjelog izvinjenja.

Mnogo kasnije, na fakultetu, na predavanjima iz ONO i DSZ uvijek sam izbjegavao rasklapanje puške M48 i mitraljeza. Čak i u redovnoj vojsci, sam davao koju kutiju cigareta Albancu Zeljuljiju da mi rastavi i ponovo sklopi pušku, jer iskreno bilo me je strah da udarna igla ne odskoči od federa i udari me, ako ne u oko, a ni u arkadu.

Sa Branom sam ostao prijatelj. Dopisivao sam se s njim dok je on služio vojsku, a nedavno kad sam ga sreo s unukom, pokazao mi je i desnu arkadu, gdje još uvijek ima ožiljak, udubljenje kosti, kad sam ga ja slučajno, nenamjerno pogodio sa par metara razdaljine, patronom iz njegove puške ptičarke…